Kuća Noći

ponedjeljak, 28.06.2010.

Obilježena - prvo poglavlje

Prvo poglavlje

Kad sam već mislila da mi dan nikako ne može biti gori nego što već je, ugledala sam mrtvog tipa kako stoji uz moj ormarić. Kayla je mljela i mljela svoje uobičajeno kajlanje, pa ga nije ni primijetila. Ispočetka. Zapravo, kad se sad toga sjetim, nitko ga drugi nije primijetio sve dok nije progovorio, što samo pruža dodatni i tragični dokaz moje frikovske nesposobnosti da se uklopim.
„Ne, al ono, Zoey, kunem ti se Bogom da se Heath nije toliko napio nakon utakmice. Fakat ne bi trebala bit tako stroga prema njemu.“
„Aha“, rekla sam, ne slušajući je. „Baš.“ Zatim sam zakašljala. Opet. Bilo mi je koma. Sigurno sam pokupila ono što gospodin Wise, moj ne tek blago poremećeni profesor iz napredne biologije, zove tinejdžerskom kugom.
Ako umrem, hoću li se time spasiti od sutrašnjeg testa iz geometrije?
Vrijedi se nadati.
„Zoey, molim te. Slušaš ti uopće mene? Mislim da je popio ono samo četiri – nemam pojma – možda šest piva, i možda ono tri žestice. Al totalno nije stvar u tome. Sigurno ne bi popio skoro ništa da te tvoji debilni starci nisu prisili da odeš doma odmah nakon utakmice.“
Razmijenile smo napaćen pogled, potpuno se slažući oko najnovije nepravde koju su mi nanijeli mama i poočaj, za kog se udala prije tri istinski duge godine. A onda je Kay, nakon jedva pola daha predaha, nastavila mljeti.
„Plus, slavio je. Mislim ono, pobijedili smo Union!“ Kay mi je prodrmala rame i unijela mi se u lice. „Kužiš“ Tvoj dečko – “
„Moj šatro dečko“, ispravila sam je, dajući sve od sebe da joj ne zakašljem u lice.
„Šta god. Heath nam je vođa napada, pa jasna stvar da je morao proslaviti. Ima ono milijun godina otkako je Broken Arrow pobijedio Union.“
„Šesnaest.“ Matematika mi je koma, ali Kay je takav antitalent da u usporedbi s njom ispadam genijalna.
„Opet, šta god. Stvar je u tome da je bio sretan. Daj ne pili dečka toliko.“
„Stvar je u tome da se razbio ono peti put ovaj tjedan. Žao mi je, ali neću izlaziti s tipom čija se glavna ambicija u životu promijenila od želje da igra nogomet u učeničkoj ligi u želju da sruši šest piva u sebe a da se ne izriga. Da ne spominjem činjenicu da će natuć sto kila od svog tog piva.“ Morala sam zastati da se nakašljem. Malo mi je bilo muka, pa sam se prislila da polako, duboko dišem nakon što me prošao napadaj kašlja. Makar kajlava to nije ni primijetila.
„Ma fuj! Heath, debeo! Uopće si to ne želim predočavat.“
Uspjela sam prijeći preko još jednog poriva da zakašljem. „A ljubit se s njim ti je ko sisat muške noge natopljene alkoholom.“
Kay se namrštila. „Okej, odurno. Šteta što je komad.“
Zakolutala sam očima, i ne pokušavajući sakriti koliko mi njena uobičajena plitkost ide na jetra.
„Kako si čangrizava kad si bolesna. Uglavnom, pojma nemaš kako je Heath izgledao ko izgubljeno malo štene nakon što si ga ignorirala pod ručkom. Nije čak ni...“
Zatim sam ga ugledala. Mrtvog tipa. Okej, prilično sam brzo shvatila da nije tehnički „mrtav“. Bio je jedan od onih neumrlih. Ili neljudskih. Nije bitno. Znanstvenici govore jedno, ljudi govore drugo, a krajnji rezultat je isti. Nije se moglo pogrešno procijeniti što je on, a čak i da nisam osjećala snagu i mrak kojima je zračio, nije bilo mrtve šanse da ne primijetim njegov Biljeg, safirnoplavi polumjesec na njegovu čelu i dodatnu tetovažu isprepletenih uzlova koja mu je opasavala jednako tako plave oči. Bio je vampyr, i još gore od toga. Bio je Tragač.
Ma, sranje! Stajao je uz moj ormarić.
„Zoey, ti me uopće ne slušaš!“
Zatim je vampyr progovorio, a njegove su ceremonijalne riječi proklizile prostorom između nas, opasne i zavodljive, poput krvi izmiješane s topljenom čokoladom.
„Zoey Montgomery! Izbor Noći pao je na te; smrću ćeš rođena biti. Noć te zazivlje; počuj slatki glas njezin. Sudbina te u Kući Noći iščekuje!“
Podigao je dugi bijeli prst i pokazao na mene. Kad mi je bol buknula u čelu, Kayla je razjapila usta i vrisnula.

Kada su mi se jarke mrlje napokon raščistile iz očiju, pogledala sam uvis i ugledala Kaylino potpuno blijedo lice kako se nadvija nad mene.
Kao i obično, rekla sam prvu besmislicu koja mi je pala na pamet.
„Kay, buljiš ko riba.“
„On te Obilježio. O, Zoey! Na čelu ti je obris onoga!“ Zatim je pritisnula drhtavu ruku na blijede usne, neuspješno pokušavajući suspregnuti jecaj.
Uspravila sam se u sjedeći položaj i zakašljala. Glavobolja me ubijala, pa sam se protrljala po mjestu točno između obrva. Peklo me kao da me ubola osa, a bol mi je zračila oko očiju i kroz jagodice na obrazima. Imala sam dojam da ću povratiti.
„Zoey!“ Kay je sada stvarno plakala i bila je primorana govoriti u stankama između kratkih, vlažnih štucaja. „O. Bože. Mili. Taj tip je bio Tragač – vampyrski Tragač!“
„Kay.“ Počela sam žmirkati, ne bih li rastjerala bol iz glave. „Prestani plakati. Znaš da mrzim kad plačeš.“ Ispružila sam ruku u pokušaju da je utješim tapšanjem po ramenu.
A ona se automatski lecnula i odmaknula od mene.
Nisam mogla vjerovati. Doslovce se lecnula, kao da me se boji. Sigurno mi je u očima primijetila da me to povrijedilo, jer je smjesta počela bez daha mljeti svoje kajlanje.
„O, Bože, Zoey! Pa šta ćeš ti sada? Ne možeš otić onamo. Ne možeš se pretvoriti u takvog stvora. Ovo nije moguće! Pa s kim ću ja sad ić na sve naše nogometne utakmice?“
Primijetila sam da se cijelim trajanjem te tirade ni trenutka nije primaknula bliže meni. Suzbila sam u sebi mučni, povrijeđeni osjećaj od koga samo što nisam briznula u plač. Oči su mi smjesta presušile. Dobro mi je išlo prikrivanje suza. Nego što; imala sam tri godine da se izvještim u tome.
„Sve je okej. Smislit ću što ću i kako ću. Vjerovatno je to neka... neka bizarna zabuna“, slagala sam joj.
Nisam zapravo govorila; samo sam tjerala riječi da mi izlaze iz usta. Ustala sam, još uvijek s grimasom na licu od boli u glavi. Pogledala sam oko sebe i osjetila trunku olakšanja zbog toga što smo Kay i ja bile jedine u hodniku za matematiku, a ona sam morala suspregnuti smijeh za koji sam znala da je histeričan. Da nisam bila totalno pošizila zbog onog geometrijskog testa iz samog ponora pakla predviđenog za sutra, i onda otrčala do svog ormarića po udžbenik ne bih li si dala (besmislenog) truda da sve to noćas naštrebam, Tragač bi me zatekao kako stojim vani pred školom s najvećim dijelom onih 1300 učenika koji pohađaju SIHS, Južnu srednju školu u Broken Arrowu, i čekam ono što moja debilna klonirana barbika od sisterice bahato zove “velikim žutim limunzinama“. Imam auto, ali čekanje s onima manje povlaštenima koji se moraju voziti busom dugogodišnja je tradicija, a povrh toga i, ne treba ni reći, izvrstan način da se provjeri tko se kome uvaljuje. Kako se pokazalo, u hodniku za matematiku bio je nažalost još jedan učenik – visoki, mršavi štreber s krljavim zubima, koje sam nažalost i predobro vidjela jer je samo stajao, zijevao i blejao u mene kao da sam upravo porodila nakot letećih krmača.
Opet sam se nakašljala, ovaj put stvarno sluzavo i odurno. Štreber je pištavo zacičao i šmugnuo niz hodnik do učionice gospođe Day, privijajući nesklopivu tablu uz plosnata prsa. Šahovski je klub očito prebacio vrijeme sastanaka na ponedjeljak nakon nastave.
Igraju li vampyri šah? Postoje li vampyrski štreberi? Ili možda vampyrske navijačice koje se furaju na barbike? Ima li neki vampyr da svira u bendu? Postoje li vampyrski emo klinci s ludim furkama tipa tip sam al nosim ženske hlače i s onim odurnim šiškama koje im prekrivaju pola face? Ili su to sve sami mali gotičarski frikovi koji se baš ne vole kupati? Hoću li se ja pretvoriti u gotičarku? Ili, još gore, u emića? Nisam baš voljela nositi crno, bar ne isključivo, a nisam stekla ni iznenadnu i žalosnu odbojnost prema sapunu i vodi, niti sam dobila opsesivnu želju da promijenim frizuru i počnem si pretamno iscrtavati oči.
Sve to mi se komešalo u glavi dok sam osjećala kako mi se još jedan mjehurić histeričnoga smijeha pokušava oteti iz grla, i gotovo da sam osjetila zahvalnost kad je izašao kao kašalj.
„Zoey? Jesi okej?“ Kayla je zvučala prepištavo, kao da je netko štipa, i uzmaknula je još za korak dalje.
Uzdahnula sam i osjetila prvi tračak bijesa. Nije baš da sam ovo željela, Kay i ja bile smo najbolje frendice još od trećeg razreda, a sad me gledala kao da sam se pretvorila u čudovište.
„Kayla, to sam samo ja. Ista ona ja koja sam bila prije dvije sekunde i prije dva sata i prije dva dana.“ Frustrirano sam pokazala na svoju bolnu glavu. „Nisam zbog obog postala drugačija!“
Kay su opet navrle suze, ali na svu sreću mob joj je zasvirao Madonninu stvar „Material Girl“. Automatski je bacila pogled na ekran da vidi tko je zove. Složila je takvu facu u stilu zeca u snopu farova da sam odmah skužila da je to njen dečko Jared.
„Samo ti daj“, rekla sam plošnim, umornim glasom. „Odvezi se doma s njim.“
Pogledala me s takvim olakšanjem da mi je bilo kao da mi je dala pljusku.
„Nazovi me!“, dobacila je preko ramena kad je brže-bolje umaknula kroz pokrajnja vrata.
Gledala sam je kako žuri preko istočnog travnjaka preko parkirališta. Vidjela sam da si je pribila mob uz uho i da priča nešto Jaredu u uživljenim, kratkim rafalima. Bila sam sigurna da mu već govori kako se pretvaram u čudovište.
Problem je, naravno, ležao u tome što mi je pretvaranje u čudovište bilo vedrija od dviju mogućnosti. Mogućnost broj jedan: pretvorim se u vampyra, što je očima praktički bilo kog čovjeka jednako čudovištu. Mogućnost broj dva: moje tijelo odbije Promjenu i umrem. Zauvijek.
Znači, dobra je vijest to da sutra neću pisati test iz geometrije.
Loša je vijest to da ću se morati preseliti u Kuću Noći, privatni internat u gradskom centru Tulse koji svi moji frendovi znaju pod imenom Visoka vampyrska škola, gdje ću provesti iduće četiri godine u doživljavanju bizarnih i neizrecivih tjelesnih promjena, kao i totalnog i trajnog pretumbavanja života. I to samo pod uvjetom da me cijeli proces ne ubije.
Super. Nisam željela nijednu od tih mogućnosti. Samo sam htjela nastojati biti normalna, usprkos teretu svojih megakonzervativnih staraca, svoje gnjide od mlađeg brata i svoje starije sestre koja se pravi da je silno savršena. Htjela sam dobivati dobre ocjene da mogu upasti na veterinarski fakultet OSU-a, Sveučilišta države Oklahoma, i maknuti se iz Broken Arrowa u dotičnoj saveznoj državi. Ali, više od svega, htjela sam se uklopiti – barem u školi. Doma mi je postalo beznadno, tako da su mi bili preostali samo prijatelji i život po strani obitelji.
A sad mi je i to bilo oduzeto.
Protrljala sam čelo i zatim namjestila kosu tako da mi djelomično prekriva oči, kao i, uz malo sreće, biljeg koji se pojavio iznad njih. Držeći pognutu glavu, kao da me silno zanima sluz koja mi se nekako našla u torbici, brzo sam otišla prema vratima koja su vodila na učeničko parkiralište.
Ali zastala sam prije nego što sam izašla. Kroz naporedo smještena okna u vratnicama izrađenim u stilu službene ustanove, ugledala sam Heatha. Cure su se jatile oko njega, pozirale i zabacivale kosu, dok su tipovi turirali apsurdno velike kamionete i pokušavali (ali uglavnom bezuspješno) izgledati frajerski. Zar nije baš u mom stilu da sam odlučila da mi baš to bude privlačno? Ne, bit ću fer prema sebi i prisjetiti se da je Heath nekada bio nevjerovatno drag, i da čak i sada ima svojih trenutaka. Uglavnom kad si dade truda biti trijezan.
Prodoran ženski hihot lepršao je prema meni s parkirališta. Super. Kathy Richter, najveća droljetina na školi, pravila se da daje šamar Heathu. Čak i s moje udaljenosti bilo je jasno da ona smatra da tim šamaranjem izvodi nekakav ritual udvaranja. Kao i obično, Heath ništa nije kužio, samo je stajao i tupavo se cerio. Ma, kvragu, današnji mi dan nikako nije išao nabolje. A moja Volkswagenova Buba iz 1966., plave boje u nijasni crvendaćeva jajeta, stajala je točno između njih. Ne. Nisam mogla otići onamo. Nisam mogla zakoraknuti među njih s ovim na čelu. Nikad više neću im moći ponovno pripadati. Već sam i predobro znala što bi oni učinili. Sjećala sam se posljednjeg učenika prije mene kog je jedan Tragač Izabrao u Južnoj srednjoj.
To se dogodilo jesenas, na početku školske godine. Tragač je došao prije nego što je nastava počela i namjerio se na dečka dok je išao na prvi sat. Nisam vidjela tragača, ali poslije sam uspjela opaziti tog dečka, samo na trenutak, nakon što je bacio sve knjige i istrčao iz zgrade, dok mu je novi Biljeg sjao s bijeloga čela, a suze su mu se slijevale niz preblijede obraze. Nikad nisam zaboravila kakva je gužva to jutro vladala na hodnicima, i kako su svi uzmicali od njega kao da je kužan, dok je jurio pobjeći kroz glavna vrata škole. Bila sam među tim učenicima koji su ustuknuli i blenuli, iako mi ga je stvarno bilo žao. Samo nisam htjela da mi prišiju nadimak jedine cure koja se druži s tim frikovima. Što mi sada dođe malo ironično, zar ne?
Umjesto da odem do svog auta, krenula sam u najbliži toalet, koji je na svu sreću bio prazan. Bile su tri kabine – da, provirila sam pod svaku da vidim ima li nečijih nogu. Na jednom su zidu stajala dva umivaonika, nad kojima su visjela dva zrcala srednje veličine. Prekoputa umivaonika suprotni je zid prekrivalo ogromno ogledala ispod koga je bila polica za odlaganje četkica, šminke i čega sve ne. Stavila sam torbicu i udžbenik iz geometrije na policu, duboko udahnula i jednim pokretom podigla glavu i zagladila kosu unatrag.
Bilo mi je kao da gledam u lice odnekud poznate neznanke. Kao ono, osobe koju vidiš u nekoj gomili i zaklela bi se da je poznaješ, ali zapravo je neznaš? Sada sam to bila ja – poznata neznanka.
Imala je moje oči. Bile su iste one boje badema koja nikako nisu mogla odlučiti žele li biti zelena ili smeđa, ali meni oči nikada nisu bile tako krupne i okrugle. Ili možda jesu? Imala je moju kosu – dugu, ravnu i gotovo jednako tamnu kao u moje bake, prije nego što je počela dobivati sijede. Neznanka je imala moje visoke jagodice, moj dugi, jaki nos i široka usta – daljnje crte lica moje bake i njenih predaka Cherokeeja. Ali moje lice nikad nije bilo tako blijedo. Uvijek sam bila pomalo maslinasta, mnogo tamnije puti od bilo koga drugog iz svoje obitelji. Ali možda nije bila stvar u tome što mi je lice odjednom postalo tako bijelo... možda je samo izgledalo blijedo u usporedbi s tamnoplavim obrisom polumjeseca, savršeno precizno smještenog nasred čela. Ili je možda stvar bila u groznoj neonskoj rasvjeti. Nadala sam se da je stvar u rasvjeti.
Zurila sam u tu egzotičnu tetovažu. U kombinaciji s mojim jakim crtama Cherokeeja, djelovala je kao da mi zadaje biljeg divljine... kao da pripadam pradavnim vremenima kad je svijet bio veći... barbarskiji.
Od današnjeg mi dana život nikad više neće biti isti. I načas – na jedan jedini trenutak – zaboravila sam na užas nepripadanja i osjetila šokantan nalet ugode, dok se duboko u meni krv bakina naroda radovala.

~ Live (3) ~ Die ~ # ~

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

	lipanj, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30